Veza književnosti i slikarstva

Slikarstvo je jedna od osnovnih grana umjetnosti uopšte. Za razliku od crteža i grafike, slikarstvo je ona umjetnost koja se izražava u prvom redu pomoću boje. Slikarstvo je likovna umjetnost budući da sliku kao produkt slikarstva i djela slikara, opažamo isključivo čulom vida.

Mnogi kritičari i pjesnici često su se služili usporedbama iz likovnih umjetnosti. Usporedbu dramatičarskih pisaca i slikara možemo vidjeti kod Aristotela gdje kaže: „Osim toga, tragedija ne može postojati bez radnje, ali može bez karaktera. I doista tragedije većine modernih dramatičara ne pokazuju dobro crtanje karaktera i uopće mnogo je pjesnika takvih kakav je među slikaraima bio Zeuksid u usporedbi s Polignatom: dok Polignat dobro izražava karaktere u Zeuksidovu slikarastvu karakterizacije nema nimalo“. (Miroslav Beker)

Slikarstvo likovne umjetnosti dugo su zadržale svoje mjesto uzora u poetikama antike i klasicizma, a svoje porijeklo su vukle iz poznate Heracijeve izreke Ut pictura poesis, prema kojoj pjesnik treba pokazivati i opisivati po uzoru na slikara. Stoljećima su nakon Horacijeve poslovice učestale rasprave o razlikama i sličnostima između pjesništva i likovnih umjetnosti.

Iz ovih primjera vidimo da često književni kritičari uzimaju likovne umjetnosti za dokazivanje svojih teza. Vodile su se velike rasprave i pisala djela o odnosima između grana umjetnosti. Tako je autorica knjige „Djevojka s bisernom naušnicom“, Tracy Chevaler pred publikom punom odobravanja govorila o odnosu romana i slikarstava, kao i o tome koja su tri likovna djela najviše utjecala na nju kao autoricu. Govoreći o književnom djelu kojeg je inspirisala slika, odnosno likovna umjetnost, postavila je pet pitanja, gdje je riječ o svojevrsnom paralelnom svijetu u kojem je slikarski jezik u drugom planu. Tako se model recepcije prenosi i na knjige inspirisane umjetničkim djelima.

Utjecaj slikarstva na književnost, odnosno književnosti na slikarstvo u čitavoj historiji naše kulture je bio neizmjeran. O toj temi napisano je na hiljade knjiga, pa ipak ona ne prestaje intrigirati kako umjetničke tako i teoriske.

Na kraju 19. Stoljeća književnost je dobila određenu autonomiju, odnosno nakon Goetheove ideje svjetske književnosti. Pored književnosti autonomiju dobija i slikarstvo i polahko nastaje primat teksta. U slikarstvu primaran jezik postaje likovni jezik, a literarne podloge, padaju u drugi plan, i postaju demodirane. Veliku promjenu u tom smislu označava Cezanne, koji se toliko udaljio od ustaljenih pravila da niti njegov prijatelj Emil Zola nije mogao razumjeti njegovu slikarsku revoluciju. Gotovo istu situaciju razlaza slavnog slikarsko-književnog para prijatelja imamo u slučaju Paula Gaugina koji takođe otkriva novi slikarski svijet i Augusta Strindberga, tog književnog doktora koji takođe nije shvaćao Gauginov koloristički univerzum.

Ali sve je ovo bio utjecaj književnosti na slikarstvo. Poslije ovoga dolazi do potpune inverzije. Pjesnici dolaze pod utjecaj slikarskog jezika. Tekstovi mnogih pjesnika bivaju inspirisani slikarstvom, odnosno slikama kao likovnim djelima.

Primjer koji potkrepljuje ovakvu tezu, nalazimo kod genijelnog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštajma koji piše lirske meditacije nakon šetnje po galeriji, gdje gleda Cezannea, Van Goga i Picassa.

Navedeni primjer bio je odnos između poezije i slikarstva. Romanopisci često tu igru nisu mogli ili nisu htjeli pratiti, još od samog modernizma kao što smo vidjeli kod spomenutog primjera Emila Zole i Strindberga. Ali naravno imamo i iznimke, poput romana Andreja Belog ili Alfreda Dablina, koji su preuzeli mnogo od slikarstva.

Pjesnici su se tu drugačije postavili, a vrhunac tog odnosa između slikara i pjesnika dobit ćemo na kraju modernizma, ili na početku nove epohe postmoderne u obliku konkretne odnosno vizualne poezije.