Nedim Gondžić
Ponekad pomislim kako je nezahvalno pisati o sebi, čak i govoriti. Sa aspekta svakodnevne komunikacije to bi bilo narcisoidno. Mislim da ću zaklon potražiti u knjuževnosti. Tako bih mogao biti autoreferencijalan i pokušao pobjeći od narcisoidnosti.
Baš sam sinoć čitao Herberta i njegovog gospodina Kogita, pa sam pomislio kako ne bi bilo loše kad bih i ja imao nekog svog Kogita preko kojeg bih iznosio svoje stavove i bio autoreferencijalan, a da se i ne pomenem.
Bilo bi suviše bezobzirno da svog fikcionalnog lika nazovem kao Herbert; Kogito. Time bih od autoreferencijalnog postmoderniste (što bi se moglo shvatiti kao ambicija) možda postao plagijator. To je, opet, užasna karakteristika za pisca u poletu. Teško bi mi palo da uz moje ime vežu riječ plagijator.
Kako bih mogao nazvati svog lika? Kad bih samo znao kako se na latinskom kaže "onaj koji si voli umišljati da je principijelan". Znao sam da će mi taj jezik nekad dobro doći, ali mi davno rekoše da nije tako. S obzirom na činjenicu da su bili veoma uporni u svojoj argumentaciji, odustao sam od namjere da učim latinski. Šteta. Kakav bi samo to lik bio. Mislim da bi čak putovao kroz vrijeme, a sa njim i oni koji bi se možda odlučili na čitanje. Vjerovatno bi na putovanje krenuo kao Gotjeov čovjek-hipopotam, uvjeren u čvrstinu svojih stavova, a po završetku putovanja pod uticajem iskustva shvatio kako nije bio potpuno u pravu. Njegovo vremensko putovanje bi možda ličilo na moje "konverzacije" sa književnim klasicima, a moglo bi se označiti kao učenje da je moguće redukovati krute stavove.
Mislim da bi to moglo biti čak pristojno djelo, ali u osnovi mora biti suočeno sa vlastitim nerealiziranjem, jer nisam naučio latinski. Šteta, opet kažem.
