Ček' da razmislim...

Nedim Gonžić


*
Sad je već bolje. Mislio sam da se nikad neću ugrijati, već sam se zamišljao u zimskom kaputu tokom augustovskih vrelih dana. Sve zahvaljujući ovom jutru, svakom promrzlom milimetru moga tijela, klizavim ulicama i starom golfu koji nije upalio. Sreća pa autobus ima dobro grijanje, sad je puno bolje. Nevjerovatno kako toplina djeluje na raspoloženje. Skinut ću jaknu, ovaj dedo pored mene je još ne skida. Kažu da starija tijela pamte duže. Očito njegovo još pamti hladnoću uprkos lošem grijanju. Ipak nisam najočajniji...
Nadam se da neću zakasniti na pos'o. Tek sam se zaposlio, ne bi valjalo da prvih dana kasnim. Nije jednostavno biti ni mlad. Valja mi uvažavati mišljenje svakog kolege iz dva razloga; 'em su stariji, 'em iskusniji. Znam da bi oni našli još najmanje osamdeset jednako logičnih razloga zašto bih trebao. Iskreno, naš'o bih i ja osamdeset dva.. Zašto ne bih? Al' ko mene čuje?
Pa nemoj se, čovječe, i na ovoj stanici zaustavljat.. Ako ovim tempom nastavi, valja mi izmišljati pametan i učinkovit izgovor (kašnjenje autobusa je nula, uvijek ima autobus prije autobusa), ili razmišljati o novom zaposlenju... Ohoo, možda je ipak dobro što je stao, lijepa djevojka. Izuzetno lijepa. Druga lijepa stvar ovog jutra, rame uz rame ljepoti grijanja autobusa... Ipak, dao bih njoj prednost. Ne bi mi smetalo mrznuti se uz nju i drhtati ovako k'o ona trenutno. Zašto joj ova gospođa ustaje? To sam treb'o ja uraditi. Usrećilo bi me to. Osjećam da mi je bliska ona Marksova o tome da je sreća činiti druge sretnima. Lažu kad kažu da je ta misao prevaziđena. Kakav osmijeh. Gospođo, zavidim Vam. Dobili ste takav osmijeh u znak zahvalnosti. Zbog njega bi vrijedilo stajati stotinama kilometara. Samo da sam brže reagov'o i ust'o.. Uputila bi ga meni, a poslije ko zna.. Uh, postajem sebičan. Zar mi nije dovoljno to što je sjela i onako sleđena si priuštila bar malo opuštanja? To je njena sreća. Nije li činjenje sretnim drugoga opet puka sebičnost. Sta očekujem?

*
Pa kad će više? Dvadeset minuta sam tu. Kud uopšte kupih mjesečnu? Nikad na vrijeme, ima da zakasnim na sve. Mogla sam se, vala, i malo toplije obući, smrzoh se. Ako ne dođe za pet minuta, zaustavit ću taxi. U tom slučaju, valja mi danas na sendvič u pekari umjesto piletine. Šta je - tu je, nekad mora i tako. Valja mi zakrpit Centrotransove propuste. Ah, evo ga. Na vakat se sjetio.. Taman kad sam se počela pretvarati u santu. Hajde, barem mogu računati na piletinu danas...
Izgleda da nema mjesta za sjesti. Nadam se da griješim i da ću se uvjeriti u suprotno nakon ulaska...
E moj vozač, možeš ti biti nasmijan. Nit' čekaš, nit' si u hladnom.. Stvarno nema mjesta, baš sam sretna.. Da mi je barem prestati sa drhtanjem, stid me ovih ljudi.. Bilo bi mi lakše da mogu sjesti.. Makar kratko, samo da prestanem drhtati. Gdje? Koga zamoliti? Koga briga za mene i to kako mi je sada.. Gledaj ovog.. Skin'o jaknu, toplo gospodinu, ležerno sjedi i gleda u mene.. Papak! Ne bi ust'o, to ni slučajno.. Gledat', to može.. Empatija na nivou.
Pazi ti njega, ne prestaje, sekundu nije okren'o pogled.. Da li trepće uopšte? Kad bih mogla prevazići ovu glupu granicu pristojnosti koja me vječno sputava i opsovati mu tako glasno da pamti. Bar bih se smirila, a on bi možda sklonio taj nepristojni i iritirajući pogled...
Gospođo, kad bih Vas samo mogla odbiti, koji neugodnjak sjesti, al' tako mi treba to, moram... Ko bi rek'o da će mi neko stariji ustupiti mjesto? Izgleda da iskustvo ipak znači u razumijevanju ljudi... Šta da joj kažem? Kako da se zahvalim? Nemam riječ koja bi bila odgovarajuća.. Da li je ovaj osmijeh dobar? Iskren je; lakše mi je, a gospođa mi je draga.. Sigurno jeste, a drage osobe zaslužuju osmijeh i razumiju ga bolje od govora...
Koje olakšanje, nevjerovatno..
Nikad mi sjedenje nije više prijalo...

*
Lijepa djevojka, na nekog mi liči.. Mladosti, mladosti, moja Zejna, možda ljubav.. Bila ljubav, ili ne; sigurno je veće i draže od svega prije i poslije nje.. Baš liči na nju.. Da li je mogu vidjeti na ovom retrovizoru? Ah, eno je.. Nevjerovatno, i ovo drhtanje me podsjeća na nju...
Šta ti je kretenu? Polahko! Uh, ipak sam ja preš'o u lijevu straku.. Stariš, Hazime, stariš.. A haman da nije samo do toga.. Budi iskren bar prema sebi, matori...
Pazi, ona i dalje stoji.. Niko od ovih mladića ne ustaje.. Kakvi maniri samo.. Nema više onog mog vremena kad smo znali kako se ponašati.. Pa bar je autobus idealno mjesto za pokazati svoje manire, pristojnost; osvojiti djevojku, zaslužiti njen osmijeh, poštovanje, odlazak u šetnju, na kafu.. A tad već znaš na čemu si..
Eto.. Ustade gospođa, znao sam.. Pa prije će ona zavesti djevojku bez obzira na razlike u godinama i istost pola...
Eh Zejno moja.. I ti bi ovako sjedila.. Baš k'o ona..

*
Vjerovatno će izaći na prva, bliže joj je.. Čim parkiram, spremit ću se da je pitam.. Moram pitati, sugorno je njena.. Ne može takva sličnost biti slučajna.. Možda mi je šalje samo nebo, možda je sudbina napokon na mojoj strani.. Ipak imam sreće..
Evo je, dolazi..
"Oprosti, djevojko.. Nešto bih te pit'o?"; "Recite gospodine."; Poznaješ li Zejnu J......?"; "Prvi put čujem to ime, zašto?"; "Onako, izvini na smetnji.."
"Daj ba, oslobodite vrata.. Ima nas koji žurimo", muški glas sa prilično bliske pozicije u odnosu na dvoje učesnika komunikacije artikulisa negodovanje...

Htio sam, možda i mogao...

                                                                                                                                   Nedim Gondžić

  Ponekad pomislim kako je nezahvalno pisati o sebi, čak i govoriti. Sa aspekta svakodnevne komunikacije to bi bilo narcisoidno. Mislim da ću zaklon potražiti u knjuževnosti. Tako bih mogao biti autoreferencijalan i pokušao pobjeći od narcisoidnosti.

Baš sam sinoć čitao Herberta i njegovog gospodina Kogita, pa sam pomislio kako ne bi bilo loše kad bih i ja imao nekog svog Kogita preko kojeg  bih iznosio svoje stavove i bio autoreferencijalan, a da se  i ne pomenem.

Bilo bi suviše bezobzirno da svog fikcionalnog lika nazovem kao Herbert; Kogito. Time bih od autoreferencijalnog postmoderniste (što bi se moglo shvatiti kao ambicija) možda postao plagijator. To je, opet, užasna karakteristika za pisca u poletu. Teško bi mi palo da uz moje ime vežu riječ plagijator.
Kako bih mogao nazvati svog lika? Kad bih samo znao kako se na latinskom kaže "onaj koji si voli umišljati da je principijelan". Znao sam da će mi taj jezik nekad dobro doći, ali mi davno rekoše da nije tako.             S obzirom na činjenicu da su bili veoma uporni u svojoj argumentaciji, odustao sam od namjere da učim latinski. Šteta. Kakav bi samo to lik bio. Mislim da bi čak putovao kroz vrijeme, a sa njim i oni koji bi se možda odlučili na čitanje. Vjerovatno bi na putovanje krenuo kao Gotjeov čovjek-hipopotam, uvjeren u čvrstinu svojih stavova, a po završetku putovanja pod uticajem iskustva shvatio kako nije bio potpuno u pravu. Njegovo vremensko putovanje bi možda ličilo na moje "konverzacije" sa književnim klasicima, a moglo bi se označiti kao učenje da je moguće redukovati krute stavove.

Mislim da bi to moglo biti čak pristojno djelo, ali u osnovi mora biti suočeno sa vlastitim nerealiziranjem, jer nisam naučio latinski. Šteta, opet kažem.

Kemal Monteno; čuvajmo pjesmu

                                                                                                                            Nedim Gondžić

  Neki govoreći o njegovoj smrti rekoše da nam ode drug. Tačno tako, jer ko zna koliko je taj čovjek imao drugova među onima koje je i sam poznavao, ali i među onima koje je jedino mogao vidjeti na koncertima. Koliko je samo njihovih životnih situacija opjevao Kemo i koliko je trenutaka sreće ili tuge znao razvući neki njegov stih... Tako su i oni koje nije poznavao sklopili jako drugarstvo i neku neobičnu, ali u svakom slučaju čvrstu vezu s njim. Bio nam je, stvarno, drug.

Svoje pjesme je tretirao kao živa stvorenja. O njima je govorio kao o onima koje nikoga ne krive, pa i o onima sa kojima druguje u dugim noćima koje bi mnogi opisivali kao noći vlastite samoće.
Njemu su pravile društvo, a drugima su poklanjane kao svojevrsan dio njega. U užem i konkretnom smislu, svaki član njegove porodice imao je svoju pjesmu; a na nekom širem makroplanu, pjesme su bile poklanjane svima koji su se mogli identificirati s njima, a takvih je sigurno mnogo, s obzirom koliko je života u njegovim pjesmama. Bez pretjerivanja se može reći da su one su ponekad nudile odgovore na svako pitanje koje bi slušalac (u ovom slučaju drug) postavio.

Njegov vedri duh, narav i karakter je, isto tako, stvar kojoj se mora pridati značaja. Prije svega, bio je neka vrsta predstavnika Sarajeva i Bosne i Hercegovine na Balkanu, ali i u onim dijelovima svijeta koji su bili počašćeni njegovim prisustvom.
A zbog izuzetne komunikacije sa svima, mogao bi biti i specifičan uzor na polju odnosa čovjeka sa svime što ga okružuje. Uzor, kako za javne ličnosti, tako i za ostale ljude.

Koliko god to bio kliše, ne može a da se ne kaže da će Kemo zaista živjeti kroz svoje pjesme. One su bile prava živa bića dok je i on živio, tako ih je tretirao.
Čuvajmo ih, nek' ostanu i dalje žive. Znat će one kako da se oduže, naučio ih je veliki čovjek koji im je dao život. Bit će uz nas kad pomislimo da smo sve svoje sreće podijelili s drugim', one će drugovati s nama i moći ćemo kazati: Za svoju dušu u noćima dugim imam samo pjesmu, ne treba mi više.
Kemo, hvala ti.