Nedim Gondžić
Teško je obuhvatiti vrijeme, jasno je da prolazi i da su promjene stalne unutar njega. Upravo te promjene nekako neumorno rađaju neočekivane i neplanirane trenutke koji kao da iz nekog inata poremete sve ono iole planirano, željeno i očekivano.
Poznajem čovjeka koji se tokom svojih trideset godina relativno uspješno nalazio u izvjesnoj borbi sa ovakvim trenucima; pa je iskustveno, konstantno lomljen teretom života odživio puno više od tih matematičkih, konkretnih trideset.
Sreli smo se, a usputna konverzacija primila je oblik ispovijedanja; pa je njen vrhunac, ali i vrhunac svih tih godina stao u jednu rečenicu koja mu je prešla preko usana: "Kad bi insan bir'o, vjerovatno ne bi izabr'o da se rodi." Kako god je shvatili, ova rečenica nije uopće jednostavna. Vjerovatno je samo on svjestan kakav je put trebalo prevaliti da bi se ona izgovorila. Isuviše teške riječi sadrži, pa se može slobodno reći da je intenzitet življenja tih trideset godina blizak proživljenju nekoliko života.
U našem vremenu pažnju plijene u najmanju ruku čudni tipovi. Mnoštvo ih je nametnuto čudnim sticajem okolnosti, te takvi pokazuju svu iskrivljenost ljudskog bića.
Neki drugi se sami nameću i propagiraju lažne ideale, šalju poruke pune velikih riječi, ali očigledne lažne namjere.
U njihovoj sjeni žive ljudi poput našeg tridesedogodišnjaka. Oni su proživjeli mnoštvo života, a unatoč riječima punim gorčine šire pokazuju nevjerovatnu energiju započinjući nove živote konstantno se boreći sa onim spomenutim nenadanim; pomalo dosadnim, ali neminovnim prekidanjima planova.
Oni su svuda, njima ne treba nikakva pomoć. Navikli su boriti se sami, to im je iz poteškoće prešlo u rutinu.
Ono što bi im dobro došlo je osvrt na njih; jednostavno uvažavanje njihovog postojanja i djelovanja. Ne uskraćujte im to.
A stihovi kažu:
Život je kao samac proveo
to je jedino što se o njemu znalo
možda je krupnim stvarima težio
da to postigne nije mu se dalo
utorak, 5. kolovoza 2014.
četvrtak, 17. travnja 2014.
"Sarajevski lijepi dani" Narcisa i Žere
Nedim Gondžić
"Mirko i Fatima, dva dobra čovjeka...", zapjevao je Narcis svirajući gitaru u utorak pred skromno popunjenom koncertnom dvoranom sarajevskog BKC-a. Počeo je tako pjesmom o roditeljima, nastavio o životu, odrastanju, ljubavi i kobnom ratu u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini.
Svirao je i pjevao Narcis kao da ga sluša 10 000 ljudi, a publika je uzvraćala pokazivanjem oduševljenja.
Da je neko samo slušao koncert, aplauzi i Narcisova profesionalnost stvorili bi mu imaginarnu sliku prepune sale.
Baš su rijetka ovakva dešavanja u našem gradu. Napokon se dese, a mi ih ovako ispratimo. Gdje tražiti krivca? Bilo bi isuviše bahato od jedinke iz publike baratati teškim riječima i donositi sudove o tome. Jedino što možemo jeste pitati se da li smo još uvijek struktura koja zaslužuje ovakva dešavanja ili su nas potpuno preplavili trenutni primitivni muzički trendovi?
U svakom slučaju, svi koji su bili nesumnjivo su uživali; kako oni na bini, tako i oni u publici.
Sa njim je bio solo gitarista, koji ga je pratio tokom skoro cijelog koncerta. Pojavio se i Vajta koji je pjesmom podržao dobrog prijatelja i autora velikog broja njegovih pjesama.
Naravno, vrhunac oduševljenja izazvalo je pojavljivanja unaprijed najavljenog prijatelja, Dražena Žerića - Žere sa kojim je Narcis otpjevao pjesme sa njihovog zajedničkog albuma "Ručni rad - Sarajevo". Baš je sve izgledalo kao pravi ručni rad. Kućni ambijent prikazan na pozornici, zvuk dvije akustične gitare, iskrena izvedba i životni tekstovi ostavljali su dojam tako jednostavnog, a tako slojevitog i vrijednog ručnog rada.
Tipične bosanske šale i bezazlene međusobne provokacije koje su "proturali" nosioci koncerta doprinijele su ambijentu kućne atmosfere i ručnog rada, te razbile barijere između publike i izvođača.
Neki portali su već pokušali da "ocrne" ovaj događaj pretpostavljajući da su zbog spomenute slabije posjete izvođači koncert napustili loših dojmova, međutim činjenica da je koncert trajao nešto duže nego što je najavljivano ostavlja njihovu pretpostavku da visi bez ikakvih temelja.
Ovaj koncert definitivno potvrđuje onu svima dobro poznatu koja kaže da nije bitan kvantitet nego kvalitet.
"Mirko i Fatima, dva dobra čovjeka...", zapjevao je Narcis svirajući gitaru u utorak pred skromno popunjenom koncertnom dvoranom sarajevskog BKC-a. Počeo je tako pjesmom o roditeljima, nastavio o životu, odrastanju, ljubavi i kobnom ratu u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini.
Svirao je i pjevao Narcis kao da ga sluša 10 000 ljudi, a publika je uzvraćala pokazivanjem oduševljenja.
Da je neko samo slušao koncert, aplauzi i Narcisova profesionalnost stvorili bi mu imaginarnu sliku prepune sale.
Baš su rijetka ovakva dešavanja u našem gradu. Napokon se dese, a mi ih ovako ispratimo. Gdje tražiti krivca? Bilo bi isuviše bahato od jedinke iz publike baratati teškim riječima i donositi sudove o tome. Jedino što možemo jeste pitati se da li smo još uvijek struktura koja zaslužuje ovakva dešavanja ili su nas potpuno preplavili trenutni primitivni muzički trendovi?
U svakom slučaju, svi koji su bili nesumnjivo su uživali; kako oni na bini, tako i oni u publici.
Sa njim je bio solo gitarista, koji ga je pratio tokom skoro cijelog koncerta. Pojavio se i Vajta koji je pjesmom podržao dobrog prijatelja i autora velikog broja njegovih pjesama.
Naravno, vrhunac oduševljenja izazvalo je pojavljivanja unaprijed najavljenog prijatelja, Dražena Žerića - Žere sa kojim je Narcis otpjevao pjesme sa njihovog zajedničkog albuma "Ručni rad - Sarajevo". Baš je sve izgledalo kao pravi ručni rad. Kućni ambijent prikazan na pozornici, zvuk dvije akustične gitare, iskrena izvedba i životni tekstovi ostavljali su dojam tako jednostavnog, a tako slojevitog i vrijednog ručnog rada.
Tipične bosanske šale i bezazlene međusobne provokacije koje su "proturali" nosioci koncerta doprinijele su ambijentu kućne atmosfere i ručnog rada, te razbile barijere između publike i izvođača.
Neki portali su već pokušali da "ocrne" ovaj događaj pretpostavljajući da su zbog spomenute slabije posjete izvođači koncert napustili loših dojmova, međutim činjenica da je koncert trajao nešto duže nego što je najavljivano ostavlja njihovu pretpostavku da visi bez ikakvih temelja.
Ovaj koncert definitivno potvrđuje onu svima dobro poznatu koja kaže da nije bitan kvantitet nego kvalitet.
četvrtak, 10. travnja 2014.
Dražen Ričl, legenda koja se ne zaboravlja
Naš skromni doprinos čovjeku koji je tokom svog prerano ugašenog života bio aktivan umjetnik u nekoliko sfera: tekstualnoj, muzičkoj i glumačkoj. Riječ je o Draženu Ričlu - Ziji, začetniku ideje koja traje i danas i jednom od simbola Bosne i Hercegovine.
Riječima "Kada prođu dani kiša i donesu noći nemirne.." ponekad ćemo počinjati niz rečenica ili iskaz obećavajući sagovorniku nadu u neko bolje vrijeme...
"Sa tvojih usana" možda to bude početak emotivno-romantičnog pisma upućenog dragoj nam osobi...
U momentima kad nam se život učini kao monoton ili sizifofski uzaludan zbog stalnih ponavljanja istih negativnih motiva, koristit ćemo svima poznatu kovanicu rijeci: "Pazimo, razvlacimo sve do prvoga..."
Pjevao je tako životne pjesme.
IN MEMORIAM
Njen miris
Blago rečeno, nikad nisam simpatizirao novinare ili slične tipove koji me u prolazu zastavljaju da traže mišljenje o nečemu i još to snimaju. Kao da ću im kazati nešto bez čega neće preživjeti, možeš misliti.
Danas mi se desilo nešto slično uprkos mojim "zvjerskim" nastojanjima da to izbjegnem. U trenutku neke čudne zanesenosti vlastitim mislima kojih se uopšte ne mogu sjetiti jednostavno su se pojavili ispred mene i zasuli me pitanjima. Ne znam šta su konkretno pitali, al' uglavnom su tražili moje mišljenje o zagađenom zraku koji se zadnjih dana nadvio Sarajevom. Pomalo zbunjen, ne shvatajući u potpunosti, šutljivo sam ih gledao. Prilično sam siguran da mi je lice poprimilo malo crvene boje, osjećaj neugodnosti učinio je svoje. Par sekundi sam stajao nepomičan i zbunjen, zatim sam jednostavno nastavio svojim putem.
Bila je to jedna od stvari koja me povukla još detaljnije u vlastite misli. Čitav dan sam, iz minuta u minut postajao zamišljeniji pitajući se kako nisam uopšte uočio tu zagađenost ili 'pak mali dio neugodnih mirisa uzrokovanim tim zagađenjem. Dugo sam "razbijao" glavu time i bezuspješno pokušavao da ga makar tog momenta osjetim. Uzalud, sve što je moje čulo mirisa apsorbiralo bio je njen miris nošen sjećanjem na jučerašnji dan.
utorak, 1. travnja 2014.
Veza književnosti i slikarstva
Slikarstvo
je jedna od osnovnih grana umjetnosti uopšte. Za razliku od crteža i grafike,
slikarstvo je ona umjetnost koja se izražava u prvom redu pomoću boje.
Slikarstvo je likovna umjetnost budući da sliku kao produkt slikarstva i djela
slikara, opažamo isključivo čulom vida.
Mnogi
kritičari i pjesnici često su se služili usporedbama iz likovnih umjetnosti.
Usporedbu dramatičarskih pisaca i slikara možemo vidjeti kod Aristotela gdje
kaže: „Osim toga, tragedija ne može postojati
bez radnje, ali može bez karaktera. I doista tragedije većine modernih
dramatičara ne pokazuju dobro crtanje karaktera i uopće mnogo je pjesnika
takvih kakav je među slikaraima bio Zeuksid u usporedbi s Polignatom: dok
Polignat dobro izražava karaktere u Zeuksidovu slikarastvu karakterizacije nema
nimalo“. (Miroslav Beker)
Slikarstvo likovne umjetnosti dugo su zadržale svoje mjesto uzora u poetikama antike i klasicizma, a svoje porijeklo su vukle iz poznate Heracijeve izreke Ut pictura poesis, prema kojoj pjesnik treba pokazivati i opisivati po uzoru na slikara. Stoljećima su nakon Horacijeve poslovice učestale rasprave o razlikama i sličnostima između pjesništva i likovnih umjetnosti.
Iz
ovih primjera vidimo da često književni kritičari uzimaju likovne umjetnosti za
dokazivanje svojih teza. Vodile su se velike rasprave i pisala djela o odnosima
između grana umjetnosti. Tako je autorica knjige „Djevojka s bisernom
naušnicom“, Tracy Chevaler pred publikom punom odobravanja govorila o odnosu
romana i slikarstava, kao i o tome koja su tri likovna djela najviše utjecala
na nju kao autoricu. Govoreći o književnom djelu kojeg je inspirisala slika,
odnosno likovna umjetnost, postavila je pet pitanja, gdje je riječ o
svojevrsnom paralelnom svijetu u kojem je slikarski jezik u drugom planu. Tako
se model recepcije prenosi i na knjige inspirisane umjetničkim djelima.
Utjecaj
slikarstva na književnost, odnosno književnosti na slikarstvo u čitavoj
historiji naše kulture je bio neizmjeran. O toj temi napisano je na hiljade
knjiga, pa ipak ona ne prestaje intrigirati kako umjetničke tako i teoriske.
Na kraju 19. Stoljeća književnost je dobila određenu autonomiju, odnosno nakon Goetheove ideje svjetske književnosti. Pored književnosti autonomiju dobija i slikarstvo i polahko nastaje primat teksta. U slikarstvu primaran jezik postaje likovni jezik, a literarne podloge, padaju u drugi plan, i postaju demodirane. Veliku promjenu u tom smislu označava Cezanne, koji se toliko udaljio od ustaljenih pravila da niti njegov prijatelj Emil Zola nije mogao razumjeti njegovu slikarsku revoluciju. Gotovo istu situaciju razlaza slavnog slikarsko-književnog para prijatelja imamo u slučaju Paula Gaugina koji takođe otkriva novi slikarski svijet i Augusta Strindberga, tog književnog doktora koji takođe nije shvaćao Gauginov koloristički univerzum.
Ali
sve je ovo bio utjecaj književnosti na slikarstvo. Poslije ovoga dolazi do
potpune inverzije. Pjesnici dolaze pod utjecaj slikarskog jezika. Tekstovi
mnogih pjesnika bivaju inspirisani slikarstvom, odnosno slikama kao likovnim
djelima.
Primjer
koji potkrepljuje ovakvu tezu, nalazimo kod genijelnog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštajma
koji piše lirske meditacije nakon šetnje po galeriji, gdje gleda Cezannea, Van
Goga i Picassa.
Navedeni
primjer bio je odnos između poezije i slikarstva. Romanopisci često tu igru
nisu mogli ili nisu htjeli pratiti, još od samog modernizma kao što smo vidjeli
kod spomenutog primjera Emila Zole i Strindberga. Ali naravno imamo i iznimke,
poput romana Andreja Belog ili Alfreda Dablina, koji su preuzeli mnogo od
slikarstva.
Pjesnici
su se tu drugačije postavili, a vrhunac tog odnosa između slikara i pjesnika
dobit ćemo na kraju modernizma, ili na početku nove epohe postmoderne u obliku
konkretne odnosno vizualne poezije.
Odnos književnog i muzičkog izraza
Nedim Gondžić
Pisanje književnosti i stvaranje muzike su dvije odvojene stvari, ali se veoma lijepo slažu. Odlični pokazatelji jesu muzička pratnja pri citiranju nekih književnih tekstova i postojanje vokalno-instrumentalne muzike. Obje navedene forme nastoje da objedine emocije i signale koje šalju muzika i književnost. U vezi s tim, u ovom eseju bit će govora o zastupljenosti jedne umjetnosti u drugoj, njihovoj korelaciji i zajedničkim temama. Spomenute zajedničke teme bit će posebno tretirane zbog toga što se kroz njih posebno može uočiti način razrade unutar obje umjetnosti, uspostaviti odnos među njima i prepoznati način približavanja sadržaja primaocu.
Kao dobro polazište za uspostavljanje veze između književnosti i muzike moglo bi poslužiti razmišljanje Hermana Hessea koje iznosi u knjizi „Igra staklenih perli“. Osnovni vid veze uspostavlja govoreći o zastupljenosti relacije razuma i emocije u obje umjetnosti.
Naime, on ističe to da tematska povezanost vodi do opće povezanosti i naglašava to da se književnost i muzika međusobno inspirišu. S druge strane govori da je to ljudska djelatnost koju nekad upražnjavaju i bogovi, te na taj način pored tematske i inspirativne pronalazi i vrijednosnu vezu između njih.
Odnos književnosti i muzike možemo i pratiti na osnovu odnosa svake od njih preme recipientima. U tom kontekstu značajno je spomenuti Augustina koji navodi tri sadašanjosti unutar muzike: sadašnjost (posmatranje), prošlost (sjećanje) i budućnost (očekivanje). Sve ih svrstava pod sadašnjost jer se sve odvijaju u sadašnjosti, onosno u trenutku procesa primanja muzičkog izraza.
Ova tvrdnja može poslužiti kao dobar osnov za novu usporedbu sa književnošću. Naime, ako uspostavimo vezu spomenute tvrdnje sa pojmom „horizont očekivanja“ unutar književnosti automatski uspostavljamo još jednu vezu književnosti i muzike. Spomenuti pojam objašnjava primaoca, odnosno čitaoca književnog teksta na sličan način kao što to radi gore navedena Augustinova tvrdnja. Tu se govori o tome kako čitalac svakom tekstu pristupa sa određenim znanjem i skustvom koje je kreirano u prošlosti, a čitanje teksta ga na neki način pobuđuje. Na osnovu tog istog iskustva čitalac kreira skup predodžbi koje u budućnosti, odnosno u toku čitanja djela mogu biti potvrđene ili iznevjerene.
Dakle, riječ je o iskustvu iz prošlosti sa izvjesnim pogledom na budućnost u toku čitanja koje se odvija u sadašnjosti. Tvrdnja je evidentno bliska onoj o tri sadašnjosti u muzici.
Ako svemu ovome dodamo mišljenje Zdenka Škreba koje iznosi u studiji o društvenoj funkciji književnosti ovakav vid uspostavljanja veze može postati još jasniji. On kaže da knjževnost pruža određeni model svijeta koji u kombinaciji sa primaočevom recepcijom i iskustvom dovodi do određenih spoznaja. Postupak objedinjavanje prošlosti i budućnosti unutar sadašnjosti bez sumnje je prisutan u muzičkom i književnom izrazu spram čitaoca.
Kada je riječ o zastupljenosti istih tema i uzajamnoj inspiraciji važno je spomenuti neke primjere koji to potvrđuju. Na primjer Verdi je muzički obradio Šekspirovog „Otela“, a Berlioz „Romea i Juliju“. S druge strane, neka književna djela koja se vežu uz muziku jesu „Kreutzerova sonata“ od Tolstoja i Mannov „Doktor Faustus“. Za pojašnjenje odnosa pristupa razradi teme jedne i druge umjetnosti od koristi može biti analiza operskog i izvornog dramskog pristupa „Otelu“ koje nudi Miroslav Beker u knjizi „Uvod u komparativnu književnost“. Kao prvo ističe to da je u operi ponuđena skračena verzija radnje, odnosno neki dijelovi su izostavljeni. Nakon toga, nastavlja činjenicom da ono što je prikazano kroz operu pojačava dojmove kod primaoca. Odnosno, muzička pratnja je odlično potcrtala neke karaktere i izrazila napetost radnje. Dijalog uspostavlja pjevački kvartet, dok emociju monologa posebno dovodi do izražaja orkestralna pratnja koja u posljednjem činu i najavljuje kobni ishod. Beker objašnjavajući razlike u pristupu dovodi i do razlika u efektu koji ostavlja svaki od pristupa. U skladu s tim ovu analizu završava riječima: Mnogo jezičkog bogatstva iz drame u operi je nestalo. U drugu ruku, opera je uspješno podcrtala i intenzivirala dramske krize, ali i trenutke nježnosti, a svojim glazbenim udjelom je na više mijesta sugestivno osnažila kontinuitet, najavila daljni tok i tragični ishod sudbine. No, svakako je za ovakvo uspoređivanje potrebno poznavanje obaju medija, u našem slučaju Sheakspirovo djelo i određen stupanj glazbene naobrazbe. (Miroslav Beker)
Ovdje je jasno da oba pristupa imaju svoje mogućnosti kojima ostvaruju određeni rezultat u vidu efekta. Beker je istakao određene prednosti svakog od njih, ukazao na mogućnost poređenja, ali i upozorio na činjenicu da je za poređenje potrebno poznavanje onoga što se poredi.
Sve navedeno ukazuje na povezanost ove dvije umjetnosti. Povezane prije svega su tematski, potom time što imaju približno mjesto u recepciji društva, aili i odnosom prema recipientima. S druge strane, moraju imati neke razlike. Na osnovu ovog rada razlike pronalazimo u pristupu i efektu koji taj pristup ostvaruje. Posmatrano logički, to je apsolutno razumljivo. Sama činjenica da su različite nam govori da koriste različite metode pri kreiranju izraza. Različite metode imaju različite mogućnosti, na osnovu mogućnosti se formira pristup, a pristup kreira efekat. Sve u svemu, poznavanje jedne od ovih umjetnosti može pomoći pri razumijevanju druge, a na osnovu gore navedene Bekerove analize možemo čak zaključiti da se u nekim slučajevima međusobno nadopunjuju.
Pisanje književnosti i stvaranje muzike su dvije odvojene stvari, ali se veoma lijepo slažu. Odlični pokazatelji jesu muzička pratnja pri citiranju nekih književnih tekstova i postojanje vokalno-instrumentalne muzike. Obje navedene forme nastoje da objedine emocije i signale koje šalju muzika i književnost. U vezi s tim, u ovom eseju bit će govora o zastupljenosti jedne umjetnosti u drugoj, njihovoj korelaciji i zajedničkim temama. Spomenute zajedničke teme bit će posebno tretirane zbog toga što se kroz njih posebno može uočiti način razrade unutar obje umjetnosti, uspostaviti odnos među njima i prepoznati način približavanja sadržaja primaocu.
Kao dobro polazište za uspostavljanje veze između književnosti i muzike moglo bi poslužiti razmišljanje Hermana Hessea koje iznosi u knjizi „Igra staklenih perli“. Osnovni vid veze uspostavlja govoreći o zastupljenosti relacije razuma i emocije u obje umjetnosti.
Naime, on ističe to da tematska povezanost vodi do opće povezanosti i naglašava to da se književnost i muzika međusobno inspirišu. S druge strane govori da je to ljudska djelatnost koju nekad upražnjavaju i bogovi, te na taj način pored tematske i inspirativne pronalazi i vrijednosnu vezu između njih.
Odnos književnosti i muzike možemo i pratiti na osnovu odnosa svake od njih preme recipientima. U tom kontekstu značajno je spomenuti Augustina koji navodi tri sadašanjosti unutar muzike: sadašnjost (posmatranje), prošlost (sjećanje) i budućnost (očekivanje). Sve ih svrstava pod sadašnjost jer se sve odvijaju u sadašnjosti, onosno u trenutku procesa primanja muzičkog izraza.
Ova tvrdnja može poslužiti kao dobar osnov za novu usporedbu sa književnošću. Naime, ako uspostavimo vezu spomenute tvrdnje sa pojmom „horizont očekivanja“ unutar književnosti automatski uspostavljamo još jednu vezu književnosti i muzike. Spomenuti pojam objašnjava primaoca, odnosno čitaoca književnog teksta na sličan način kao što to radi gore navedena Augustinova tvrdnja. Tu se govori o tome kako čitalac svakom tekstu pristupa sa određenim znanjem i skustvom koje je kreirano u prošlosti, a čitanje teksta ga na neki način pobuđuje. Na osnovu tog istog iskustva čitalac kreira skup predodžbi koje u budućnosti, odnosno u toku čitanja djela mogu biti potvrđene ili iznevjerene.
Dakle, riječ je o iskustvu iz prošlosti sa izvjesnim pogledom na budućnost u toku čitanja koje se odvija u sadašnjosti. Tvrdnja je evidentno bliska onoj o tri sadašnjosti u muzici.
Ako svemu ovome dodamo mišljenje Zdenka Škreba koje iznosi u studiji o društvenoj funkciji književnosti ovakav vid uspostavljanja veze može postati još jasniji. On kaže da knjževnost pruža određeni model svijeta koji u kombinaciji sa primaočevom recepcijom i iskustvom dovodi do određenih spoznaja. Postupak objedinjavanje prošlosti i budućnosti unutar sadašnjosti bez sumnje je prisutan u muzičkom i književnom izrazu spram čitaoca.
Kada je riječ o zastupljenosti istih tema i uzajamnoj inspiraciji važno je spomenuti neke primjere koji to potvrđuju. Na primjer Verdi je muzički obradio Šekspirovog „Otela“, a Berlioz „Romea i Juliju“. S druge strane, neka književna djela koja se vežu uz muziku jesu „Kreutzerova sonata“ od Tolstoja i Mannov „Doktor Faustus“. Za pojašnjenje odnosa pristupa razradi teme jedne i druge umjetnosti od koristi može biti analiza operskog i izvornog dramskog pristupa „Otelu“ koje nudi Miroslav Beker u knjizi „Uvod u komparativnu književnost“. Kao prvo ističe to da je u operi ponuđena skračena verzija radnje, odnosno neki dijelovi su izostavljeni. Nakon toga, nastavlja činjenicom da ono što je prikazano kroz operu pojačava dojmove kod primaoca. Odnosno, muzička pratnja je odlično potcrtala neke karaktere i izrazila napetost radnje. Dijalog uspostavlja pjevački kvartet, dok emociju monologa posebno dovodi do izražaja orkestralna pratnja koja u posljednjem činu i najavljuje kobni ishod. Beker objašnjavajući razlike u pristupu dovodi i do razlika u efektu koji ostavlja svaki od pristupa. U skladu s tim ovu analizu završava riječima: Mnogo jezičkog bogatstva iz drame u operi je nestalo. U drugu ruku, opera je uspješno podcrtala i intenzivirala dramske krize, ali i trenutke nježnosti, a svojim glazbenim udjelom je na više mijesta sugestivno osnažila kontinuitet, najavila daljni tok i tragični ishod sudbine. No, svakako je za ovakvo uspoređivanje potrebno poznavanje obaju medija, u našem slučaju Sheakspirovo djelo i određen stupanj glazbene naobrazbe. (Miroslav Beker)
Ovdje je jasno da oba pristupa imaju svoje mogućnosti kojima ostvaruju određeni rezultat u vidu efekta. Beker je istakao određene prednosti svakog od njih, ukazao na mogućnost poređenja, ali i upozorio na činjenicu da je za poređenje potrebno poznavanje onoga što se poredi.
Sve navedeno ukazuje na povezanost ove dvije umjetnosti. Povezane prije svega su tematski, potom time što imaju približno mjesto u recepciji društva, aili i odnosom prema recipientima. S druge strane, moraju imati neke razlike. Na osnovu ovog rada razlike pronalazimo u pristupu i efektu koji taj pristup ostvaruje. Posmatrano logički, to je apsolutno razumljivo. Sama činjenica da su različite nam govori da koriste različite metode pri kreiranju izraza. Različite metode imaju različite mogućnosti, na osnovu mogućnosti se formira pristup, a pristup kreira efekat. Sve u svemu, poznavanje jedne od ovih umjetnosti može pomoći pri razumijevanju druge, a na osnovu gore navedene Bekerove analize možemo čak zaključiti da se u nekim slučajevima međusobno nadopunjuju.
Dario Džamonja, buntovnik i boem za sva vremena
Nedim Gondžić
A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: 'Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?' - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: 'Da, mi hoćemo da pišemo!' A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rek'o: 'Neka košta šta košta!'[1]
Navedeni citat može uveliko poslužiti kao početno objašnjenje teze koja se nameće samim naslovom, s tim da je uže vezan za prvu navedenu karakterizaciju spomenutog. Uzmemo li u obzir činjenicu da je spomenuti citat kazao neko ko je dobro poznavao Džamonju, te njegov karakter i tako znao da predvidi njegove reakcije možemo zaključiti da je ovim citatom i navedenim primjerom oslikan njegov buntovnički karakter. Buntovnik je osoba koja pruža otpor. Baš takav je bio Dario Džamonja, veliki sarajevski pisac. Pružao je otpor prema sredini, prema stereotipima, prema savjetima, a ponekad i prema svakom čovjeku ponaosob. To je pokazivao svojim životom i tekstovima. Kroz svaki tekst provlačila se nit određenog bunta, a svaki tekst drugih o njemu ima naglasag na tom buntu. Tako je Emir Imamović u časopisu „Dani“ napisao da je Dario svoje pisanje odživio. Iako je pozitivistički pristup povezivanja teksta sa životom autora davno izgubio pravo na opstanak, na osnovu Imamovićeve konstatacije ipak bi se mogla pronaći neka spona. Ne toliko između njega i njegovih tekstova, koliko između uticaja sredine na njega i njegovih tekstova. Naime, govoriti o njegovim djelima znači govoriti o pravim, istinskim tekstovima života. Jednostavno, u njegove tekstove unesen je život običnog čovjeka iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Upravo to unošenje života običnog čovjeka dodatno objašnjava navedenu konstataciju Emira Imamovića. Kao dodatno objašnjenje ovoga može poslužiti izjava Tvrtka Kulenovića: "Mislim da nijedan naš pisac do sada nije uspio da sarajevskom gradskom argou da takav umjetnički naboj i umjetničku vibraciju kakvu mu je dao Džamonja. To je govor raje i istovremeno govor ljudskog bića, sretnog i jadnog."[2]
I ovdje je jasno objašnjena „životnost“ u njegovim tekstovima, te unošenje sebe u njih i iskazivanje vlastitog bunta u njima. Na koncu, za bunt je potrebna iskrenost. Moglo bi se bez problema pretpostaviti da bi dnevnik prosječnog, krajnje iskrenog muškarca, pod uvjetom da fantastično barata riječima izgledao približno Džamonjinim tekstovima. To je ta životnost, govor raje i bunt.
Među spomenutom rajom izdvaja se Davorin Popović, pjevač grupe Indexi, koji je u svakom smislu bio blizak čovjeku o kojem govorimo.
Drugovali su, boemi, istomišljenici i simboli grada Sarajeva. Jednog su zvali Pisac, a drugog Pjevač. Po svemu sudeći, još dugo će upravo njih dvojica biti simbol onoga što proizvodi značenje riječi boem.
Na kraju, kovanica „za sva vremena“ iz naslovne teze je nešto što je indirektno već objašnjeno. Naime, iz svega napisanog jasno je da su Džamonjina djela univerzalna kao govor grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine, te kao govor običnih ljudi od vremena nastanka tih tekstova do današnjeg dana.Na naslovnoj strani facebook fan stranice ovog autora stoji ovo: "U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac? Pardon: Pisac." U njegovom stilu, kao priznanje njegovoj ličnosti, ovim citatom je potvrđena teza svevremenske univerzalnosti.
Uz to, u naslovnoj tezi spominje se i karakterizacija njegove ličnosti kao boema. Ličnost boema može biti u uskoj vezi sa spomenutom iskrenošću. Vjerovatno sve to može dugovati Sarajevu. Živio je sa rajom čiji je jezik zaživio u njegovim djelima. Upravo ta raja može biti zaslužna za njegov način života i njegovu iskrenost, a on se pošteno odužio involvirajući njihov jezik u umjetnost riječi.
A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: 'Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?' - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: 'Da, mi hoćemo da pišemo!' A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rek'o: 'Neka košta šta košta!'[1]
Navedeni citat može uveliko poslužiti kao početno objašnjenje teze koja se nameće samim naslovom, s tim da je uže vezan za prvu navedenu karakterizaciju spomenutog. Uzmemo li u obzir činjenicu da je spomenuti citat kazao neko ko je dobro poznavao Džamonju, te njegov karakter i tako znao da predvidi njegove reakcije možemo zaključiti da je ovim citatom i navedenim primjerom oslikan njegov buntovnički karakter. Buntovnik je osoba koja pruža otpor. Baš takav je bio Dario Džamonja, veliki sarajevski pisac. Pružao je otpor prema sredini, prema stereotipima, prema savjetima, a ponekad i prema svakom čovjeku ponaosob. To je pokazivao svojim životom i tekstovima. Kroz svaki tekst provlačila se nit određenog bunta, a svaki tekst drugih o njemu ima naglasag na tom buntu. Tako je Emir Imamović u časopisu „Dani“ napisao da je Dario svoje pisanje odživio. Iako je pozitivistički pristup povezivanja teksta sa životom autora davno izgubio pravo na opstanak, na osnovu Imamovićeve konstatacije ipak bi se mogla pronaći neka spona. Ne toliko između njega i njegovih tekstova, koliko između uticaja sredine na njega i njegovih tekstova. Naime, govoriti o njegovim djelima znači govoriti o pravim, istinskim tekstovima života. Jednostavno, u njegove tekstove unesen je život običnog čovjeka iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Upravo to unošenje života običnog čovjeka dodatno objašnjava navedenu konstataciju Emira Imamovića. Kao dodatno objašnjenje ovoga može poslužiti izjava Tvrtka Kulenovića: "Mislim da nijedan naš pisac do sada nije uspio da sarajevskom gradskom argou da takav umjetnički naboj i umjetničku vibraciju kakvu mu je dao Džamonja. To je govor raje i istovremeno govor ljudskog bića, sretnog i jadnog."[2]
I ovdje je jasno objašnjena „životnost“ u njegovim tekstovima, te unošenje sebe u njih i iskazivanje vlastitog bunta u njima. Na koncu, za bunt je potrebna iskrenost. Moglo bi se bez problema pretpostaviti da bi dnevnik prosječnog, krajnje iskrenog muškarca, pod uvjetom da fantastično barata riječima izgledao približno Džamonjinim tekstovima. To je ta životnost, govor raje i bunt.
Među spomenutom rajom izdvaja se Davorin Popović, pjevač grupe Indexi, koji je u svakom smislu bio blizak čovjeku o kojem govorimo.
Drugovali su, boemi, istomišljenici i simboli grada Sarajeva. Jednog su zvali Pisac, a drugog Pjevač. Po svemu sudeći, još dugo će upravo njih dvojica biti simbol onoga što proizvodi značenje riječi boem.
Na kraju, kovanica „za sva vremena“ iz naslovne teze je nešto što je indirektno već objašnjeno. Naime, iz svega napisanog jasno je da su Džamonjina djela univerzalna kao govor grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine, te kao govor običnih ljudi od vremena nastanka tih tekstova do današnjeg dana.Na naslovnoj strani facebook fan stranice ovog autora stoji ovo: "U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac? Pardon: Pisac." U njegovom stilu, kao priznanje njegovoj ličnosti, ovim citatom je potvrđena teza svevremenske univerzalnosti.
Uz to, u naslovnoj tezi spominje se i karakterizacija njegove ličnosti kao boema. Ličnost boema može biti u uskoj vezi sa spomenutom iskrenošću. Vjerovatno sve to može dugovati Sarajevu. Živio je sa rajom čiji je jezik zaživio u njegovim djelima. Upravo ta raja može biti zaslužna za njegov način života i njegovu iskrenost, a on se pošteno odužio involvirajući njihov jezik u umjetnost riječi.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)