Nedim Gonžić
*
Sad je već bolje. Mislio sam da se nikad neću ugrijati, već sam se zamišljao u zimskom kaputu tokom augustovskih vrelih dana. Sve zahvaljujući ovom jutru, svakom promrzlom milimetru moga tijela, klizavim ulicama i starom golfu koji nije upalio. Sreća pa autobus ima dobro grijanje, sad je puno bolje. Nevjerovatno kako toplina djeluje na raspoloženje. Skinut ću jaknu, ovaj dedo pored mene je još ne skida. Kažu da starija tijela pamte duže. Očito njegovo još pamti hladnoću uprkos lošem grijanju. Ipak nisam najočajniji...
Nadam se da neću zakasniti na pos'o. Tek sam se zaposlio, ne bi valjalo da prvih dana kasnim. Nije jednostavno biti ni mlad. Valja mi uvažavati mišljenje svakog kolege iz dva razloga; 'em su stariji, 'em iskusniji. Znam da bi oni našli još najmanje osamdeset jednako logičnih razloga zašto bih trebao. Iskreno, naš'o bih i ja osamdeset dva.. Zašto ne bih? Al' ko mene čuje?
Pa nemoj se, čovječe, i na ovoj stanici zaustavljat.. Ako ovim tempom nastavi, valja mi izmišljati pametan i učinkovit izgovor (kašnjenje autobusa je nula, uvijek ima autobus prije autobusa), ili razmišljati o novom zaposlenju... Ohoo, možda je ipak dobro što je stao, lijepa djevojka. Izuzetno lijepa. Druga lijepa stvar ovog jutra, rame uz rame ljepoti grijanja autobusa... Ipak, dao bih njoj prednost. Ne bi mi smetalo mrznuti se uz nju i drhtati ovako k'o ona trenutno. Zašto joj ova gospođa ustaje? To sam treb'o ja uraditi. Usrećilo bi me to. Osjećam da mi je bliska ona Marksova o tome da je sreća činiti druge sretnima. Lažu kad kažu da je ta misao prevaziđena. Kakav osmijeh. Gospođo, zavidim Vam. Dobili ste takav osmijeh u znak zahvalnosti. Zbog njega bi vrijedilo stajati stotinama kilometara. Samo da sam brže reagov'o i ust'o.. Uputila bi ga meni, a poslije ko zna.. Uh, postajem sebičan. Zar mi nije dovoljno to što je sjela i onako sleđena si priuštila bar malo opuštanja? To je njena sreća. Nije li činjenje sretnim drugoga opet puka sebičnost. Sta očekujem?
*
Pa kad će više? Dvadeset minuta sam tu. Kud uopšte kupih mjesečnu? Nikad na vrijeme, ima da zakasnim na sve. Mogla sam se, vala, i malo toplije obući, smrzoh se. Ako ne dođe za pet minuta, zaustavit ću taxi. U tom slučaju, valja mi danas na sendvič u pekari umjesto piletine. Šta je - tu je, nekad mora i tako. Valja mi zakrpit Centrotransove propuste. Ah, evo ga. Na vakat se sjetio.. Taman kad sam se počela pretvarati u santu. Hajde, barem mogu računati na piletinu danas...
Izgleda da nema mjesta za sjesti. Nadam se da griješim i da ću se uvjeriti u suprotno nakon ulaska...
E moj vozač, možeš ti biti nasmijan. Nit' čekaš, nit' si u hladnom.. Stvarno nema mjesta, baš sam sretna.. Da mi je barem prestati sa drhtanjem, stid me ovih ljudi.. Bilo bi mi lakše da mogu sjesti.. Makar kratko, samo da prestanem drhtati. Gdje? Koga zamoliti? Koga briga za mene i to kako mi je sada.. Gledaj ovog.. Skin'o jaknu, toplo gospodinu, ležerno sjedi i gleda u mene.. Papak! Ne bi ust'o, to ni slučajno.. Gledat', to može.. Empatija na nivou.
Pazi ti njega, ne prestaje, sekundu nije okren'o pogled.. Da li trepće uopšte? Kad bih mogla prevazići ovu glupu granicu pristojnosti koja me vječno sputava i opsovati mu tako glasno da pamti. Bar bih se smirila, a on bi možda sklonio taj nepristojni i iritirajući pogled...
Gospođo, kad bih Vas samo mogla odbiti, koji neugodnjak sjesti, al' tako mi treba to, moram... Ko bi rek'o da će mi neko stariji ustupiti mjesto? Izgleda da iskustvo ipak znači u razumijevanju ljudi... Šta da joj kažem? Kako da se zahvalim? Nemam riječ koja bi bila odgovarajuća.. Da li je ovaj osmijeh dobar? Iskren je; lakše mi je, a gospođa mi je draga.. Sigurno jeste, a drage osobe zaslužuju osmijeh i razumiju ga bolje od govora...
Koje olakšanje, nevjerovatno..
Nikad mi sjedenje nije više prijalo...
*
Lijepa djevojka, na nekog mi liči.. Mladosti, mladosti, moja Zejna, možda ljubav.. Bila ljubav, ili ne; sigurno je veće i draže od svega prije i poslije nje.. Baš liči na nju.. Da li je mogu vidjeti na ovom retrovizoru? Ah, eno je.. Nevjerovatno, i ovo drhtanje me podsjeća na nju...
Šta ti je kretenu? Polahko! Uh, ipak sam ja preš'o u lijevu straku.. Stariš, Hazime, stariš.. A haman da nije samo do toga.. Budi iskren bar prema sebi, matori...
Pazi, ona i dalje stoji.. Niko od ovih mladića ne ustaje.. Kakvi maniri samo.. Nema više onog mog vremena kad smo znali kako se ponašati.. Pa bar je autobus idealno mjesto za pokazati svoje manire, pristojnost; osvojiti djevojku, zaslužiti njen osmijeh, poštovanje, odlazak u šetnju, na kafu.. A tad već znaš na čemu si..
Eto.. Ustade gospođa, znao sam.. Pa prije će ona zavesti djevojku bez obzira na razlike u godinama i istost pola...
Eh Zejno moja.. I ti bi ovako sjedila.. Baš k'o ona..
*
Vjerovatno će izaći na prva, bliže joj je.. Čim parkiram, spremit ću se da je pitam.. Moram pitati, sugorno je njena.. Ne može takva sličnost biti slučajna.. Možda mi je šalje samo nebo, možda je sudbina napokon na mojoj strani.. Ipak imam sreće..
Evo je, dolazi..
"Oprosti, djevojko.. Nešto bih te pit'o?"; "Recite gospodine."; Poznaješ li Zejnu J......?"; "Prvi put čujem to ime, zašto?"; "Onako, izvini na smetnji.."
"Daj ba, oslobodite vrata.. Ima nas koji žurimo", muški glas sa prilično bliske pozicije u odnosu na dvoje učesnika komunikacije artikulisa negodovanje...
