Nedim Gondžić
Teško je obuhvatiti vrijeme, jasno je da prolazi i da su promjene stalne unutar njega. Upravo te promjene nekako neumorno rađaju neočekivane i neplanirane trenutke koji kao da iz nekog inata poremete sve ono iole planirano, željeno i očekivano.
Poznajem čovjeka koji se tokom svojih trideset godina relativno uspješno nalazio u izvjesnoj borbi sa ovakvim trenucima; pa je iskustveno, konstantno lomljen teretom života odživio puno više od tih matematičkih, konkretnih trideset.
Sreli smo se, a usputna konverzacija primila je oblik ispovijedanja; pa je njen vrhunac, ali i vrhunac svih tih godina stao u jednu rečenicu koja mu je prešla preko usana: "Kad bi insan bir'o, vjerovatno ne bi izabr'o da se rodi." Kako god je shvatili, ova rečenica nije uopće jednostavna. Vjerovatno je samo on svjestan kakav je put trebalo prevaliti da bi se ona izgovorila. Isuviše teške riječi sadrži, pa se može slobodno reći da je intenzitet življenja tih trideset godina blizak proživljenju nekoliko života.
U našem vremenu pažnju plijene u najmanju ruku čudni tipovi. Mnoštvo ih je nametnuto čudnim sticajem okolnosti, te takvi pokazuju svu iskrivljenost ljudskog bića.
Neki drugi se sami nameću i propagiraju lažne ideale, šalju poruke pune velikih riječi, ali očigledne lažne namjere.
U njihovoj sjeni žive ljudi poput našeg tridesedogodišnjaka. Oni su proživjeli mnoštvo života, a unatoč riječima punim gorčine šire pokazuju nevjerovatnu energiju započinjući nove živote konstantno se boreći sa onim spomenutim nenadanim; pomalo dosadnim, ali neminovnim prekidanjima planova.
Oni su svuda, njima ne treba nikakva pomoć. Navikli su boriti se sami, to im je iz poteškoće prešlo u rutinu.
Ono što bi im dobro došlo je osvrt na njih; jednostavno uvažavanje njihovog postojanja i djelovanja. Ne uskraćujte im to.
A stihovi kažu:
Život je kao samac proveo
to je jedino što se o njemu znalo
možda je krupnim stvarima težio
da to postigne nije mu se dalo
