Odnos književnog i muzičkog izraza

                                                                                                                                   Nedim Gondžić


Pisanje književnosti i stvaranje muzike su dvije odvojene stvari, ali se veoma lijepo slažu. Odlični pokazatelji jesu muzička pratnja pri citiranju nekih književnih tekstova i postojanje vokalno-instrumentalne muzike.  Obje navedene forme nastoje da objedine emocije i signale koje šalju muzika i književnost. U vezi s tim, u ovom eseju bit će govora o  zastupljenosti jedne umjetnosti u drugoj, njihovoj korelaciji i zajedničkim temama. Spomenute zajedničke teme bit će posebno tretirane zbog toga što se kroz njih posebno može uočiti način razrade unutar obje umjetnosti, uspostaviti odnos među njima i prepoznati način približavanja sadržaja primaocu.

 Kao dobro polazište za uspostavljanje veze između književnosti i muzike moglo bi poslužiti razmišljanje Hermana Hessea koje iznosi u knjizi „Igra staklenih perli“. Osnovni vid veze uspostavlja govoreći o zastupljenosti relacije razuma i emocije u obje umjetnosti.
Naime, on ističe to da tematska povezanost vodi do opće povezanosti i naglašava to da se književnost i muzika međusobno inspirišu. S druge strane govori da je to ljudska djelatnost koju nekad upražnjavaju i bogovi, te na taj način pored tematske i inspirativne pronalazi i vrijednosnu vezu između njih.
Odnos književnosti i muzike možemo i pratiti na osnovu odnosa svake od njih preme recipientima. U tom kontekstu značajno je spomenuti Augustina koji navodi tri sadašanjosti unutar muzike: sadašnjost (posmatranje), prošlost (sjećanje) i budućnost (očekivanje). Sve ih svrstava pod sadašnjost jer se sve odvijaju u sadašnjosti, onosno u trenutku procesa primanja muzičkog izraza.
 Ova tvrdnja može poslužiti kao dobar osnov za novu usporedbu sa književnošću. Naime, ako uspostavimo vezu spomenute tvrdnje sa pojmom „horizont očekivanja“ unutar književnosti automatski uspostavljamo još jednu vezu književnosti i muzike. Spomenuti pojam objašnjava primaoca, odnosno čitaoca književnog teksta na sličan način kao što to radi gore navedena Augustinova tvrdnja. Tu se govori o tome kako čitalac svakom tekstu pristupa sa određenim znanjem i skustvom koje je kreirano u prošlosti, a čitanje teksta ga na neki način pobuđuje. Na osnovu tog istog iskustva čitalac kreira skup predodžbi koje u budućnosti, odnosno u toku čitanja djela mogu biti potvrđene ili iznevjerene.
Dakle, riječ je o iskustvu iz prošlosti sa izvjesnim pogledom na budućnost u toku čitanja koje se odvija u sadašnjosti. Tvrdnja je evidentno bliska onoj o tri sadašnjosti u muzici.
Ako svemu ovome dodamo mišljenje Zdenka Škreba koje iznosi u studiji o društvenoj funkciji književnosti ovakav vid uspostavljanja veze može postati još jasniji. On kaže da knjževnost pruža određeni model svijeta koji u kombinaciji sa primaočevom recepcijom i iskustvom dovodi do određenih spoznaja. Postupak objedinjavanje prošlosti i budućnosti unutar sadašnjosti  bez sumnje je prisutan u muzičkom i književnom izrazu spram čitaoca.

 Kada je riječ o zastupljenosti istih tema i uzajamnoj inspiraciji važno je spomenuti neke primjere koji to potvrđuju. Na primjer Verdi je muzički obradio Šekspirovog „Otela“, a Berlioz „Romea i Juliju“. S druge strane, neka književna djela koja se vežu uz muziku jesu „Kreutzerova sonata“ od Tolstoja i Mannov „Doktor Faustus“. Za pojašnjenje odnosa pristupa razradi teme jedne i druge umjetnosti od koristi može biti analiza operskog i izvornog dramskog pristupa „Otelu“ koje nudi Miroslav Beker u knjizi „Uvod u komparativnu književnost“. Kao prvo ističe to da je u operi ponuđena skračena verzija radnje, odnosno neki dijelovi su izostavljeni. Nakon toga, nastavlja činjenicom da ono što je prikazano kroz operu pojačava dojmove kod primaoca. Odnosno, muzička pratnja je odlično potcrtala neke karaktere i izrazila napetost radnje. Dijalog uspostavlja pjevački kvartet, dok emociju monologa posebno dovodi do izražaja orkestralna pratnja koja u posljednjem činu i najavljuje kobni ishod. Beker objašnjavajući razlike u pristupu dovodi i do razlika u efektu koji ostavlja svaki od pristupa. U skladu s tim ovu analizu završava riječima: Mnogo jezičkog bogatstva iz drame u operi je nestalo. U drugu ruku, opera je uspješno podcrtala i intenzivirala dramske krize, ali i trenutke nježnosti, a svojim glazbenim udjelom je na više mijesta sugestivno osnažila kontinuitet, najavila daljni tok i tragični ishod sudbine. No, svakako je za ovakvo uspoređivanje potrebno poznavanje obaju medija, u našem slučaju Sheakspirovo djelo i određen stupanj glazbene naobrazbe. (Miroslav Beker)

 Ovdje je jasno da oba pristupa imaju svoje mogućnosti kojima ostvaruju određeni rezultat u vidu efekta. Beker je istakao određene prednosti svakog od njih, ukazao na mogućnost poređenja, ali i upozorio na činjenicu da je za poređenje potrebno poznavanje onoga što se poredi.
Sve navedeno ukazuje na povezanost ove dvije umjetnosti. Povezane prije svega su tematski, potom time što imaju približno mjesto u recepciji društva, aili i odnosom prema recipientima. S druge strane, moraju imati neke razlike. Na osnovu ovog rada razlike pronalazimo u pristupu i efektu koji taj pristup ostvaruje. Posmatrano logički, to je apsolutno razumljivo. Sama činjenica da su različite nam govori da koriste različite metode pri kreiranju izraza. Različite metode imaju različite mogućnosti, na osnovu mogućnosti se formira pristup, a pristup kreira efekat. Sve u svemu, poznavanje jedne od ovih umjetnosti može pomoći pri razumijevanju druge, a na osnovu gore navedene Bekerove analize možemo čak zaključiti da se u nekim slučajevima međusobno nadopunjuju.