petak, 30. siječnja 2015.

Kemal Monteno; čuvajmo pjesmu

                                                                                                                            Nedim Gondžić

  Neki govoreći o njegovoj smrti rekoše da nam ode drug. Tačno tako, jer ko zna koliko je taj čovjek imao drugova među onima koje je i sam poznavao, ali i među onima koje je jedino mogao vidjeti na koncertima. Koliko je samo njihovih životnih situacija opjevao Kemo i koliko je trenutaka sreće ili tuge znao razvući neki njegov stih... Tako su i oni koje nije poznavao sklopili jako drugarstvo i neku neobičnu, ali u svakom slučaju čvrstu vezu s njim. Bio nam je, stvarno, drug.

Svoje pjesme je tretirao kao živa stvorenja. O njima je govorio kao o onima koje nikoga ne krive, pa i o onima sa kojima druguje u dugim noćima koje bi mnogi opisivali kao noći vlastite samoće.
Njemu su pravile društvo, a drugima su poklanjane kao svojevrsan dio njega. U užem i konkretnom smislu, svaki član njegove porodice imao je svoju pjesmu; a na nekom širem makroplanu, pjesme su bile poklanjane svima koji su se mogli identificirati s njima, a takvih je sigurno mnogo, s obzirom koliko je života u njegovim pjesmama. Bez pretjerivanja se može reći da su one su ponekad nudile odgovore na svako pitanje koje bi slušalac (u ovom slučaju drug) postavio.

Njegov vedri duh, narav i karakter je, isto tako, stvar kojoj se mora pridati značaja. Prije svega, bio je neka vrsta predstavnika Sarajeva i Bosne i Hercegovine na Balkanu, ali i u onim dijelovima svijeta koji su bili počašćeni njegovim prisustvom.
A zbog izuzetne komunikacije sa svima, mogao bi biti i specifičan uzor na polju odnosa čovjeka sa svime što ga okružuje. Uzor, kako za javne ličnosti, tako i za ostale ljude.

Koliko god to bio kliše, ne može a da se ne kaže da će Kemo zaista živjeti kroz svoje pjesme. One su bile prava živa bića dok je i on živio, tako ih je tretirao.
Čuvajmo ih, nek' ostanu i dalje žive. Znat će one kako da se oduže, naučio ih je veliki čovjek koji im je dao život. Bit će uz nas kad pomislimo da smo sve svoje sreće podijelili s drugim', one će drugovati s nama i moći ćemo kazati: Za svoju dušu u noćima dugim imam samo pjesmu, ne treba mi više.
Kemo, hvala ti.