Nedim Gonžić
*
Sad je već bolje. Mislio sam da se nikad neću ugrijati, već sam se zamišljao u zimskom kaputu tokom augustovskih vrelih dana. Sve zahvaljujući ovom jutru, svakom promrzlom milimetru moga tijela, klizavim ulicama i starom golfu koji nije upalio. Sreća pa autobus ima dobro grijanje, sad je puno bolje. Nevjerovatno kako toplina djeluje na raspoloženje. Skinut ću jaknu, ovaj dedo pored mene je još ne skida. Kažu da starija tijela pamte duže. Očito njegovo još pamti hladnoću uprkos lošem grijanju. Ipak nisam najočajniji...
Nadam se da neću zakasniti na pos'o. Tek sam se zaposlio, ne bi valjalo da prvih dana kasnim. Nije jednostavno biti ni mlad. Valja mi uvažavati mišljenje svakog kolege iz dva razloga; 'em su stariji, 'em iskusniji. Znam da bi oni našli još najmanje osamdeset jednako logičnih razloga zašto bih trebao. Iskreno, naš'o bih i ja osamdeset dva.. Zašto ne bih? Al' ko mene čuje?
Pa nemoj se, čovječe, i na ovoj stanici zaustavljat.. Ako ovim tempom nastavi, valja mi izmišljati pametan i učinkovit izgovor (kašnjenje autobusa je nula, uvijek ima autobus prije autobusa), ili razmišljati o novom zaposlenju... Ohoo, možda je ipak dobro što je stao, lijepa djevojka. Izuzetno lijepa. Druga lijepa stvar ovog jutra, rame uz rame ljepoti grijanja autobusa... Ipak, dao bih njoj prednost. Ne bi mi smetalo mrznuti se uz nju i drhtati ovako k'o ona trenutno. Zašto joj ova gospođa ustaje? To sam treb'o ja uraditi. Usrećilo bi me to. Osjećam da mi je bliska ona Marksova o tome da je sreća činiti druge sretnima. Lažu kad kažu da je ta misao prevaziđena. Kakav osmijeh. Gospođo, zavidim Vam. Dobili ste takav osmijeh u znak zahvalnosti. Zbog njega bi vrijedilo stajati stotinama kilometara. Samo da sam brže reagov'o i ust'o.. Uputila bi ga meni, a poslije ko zna.. Uh, postajem sebičan. Zar mi nije dovoljno to što je sjela i onako sleđena si priuštila bar malo opuštanja? To je njena sreća. Nije li činjenje sretnim drugoga opet puka sebičnost. Sta očekujem?
*
Pa kad će više? Dvadeset minuta sam tu. Kud uopšte kupih mjesečnu? Nikad na vrijeme, ima da zakasnim na sve. Mogla sam se, vala, i malo toplije obući, smrzoh se. Ako ne dođe za pet minuta, zaustavit ću taxi. U tom slučaju, valja mi danas na sendvič u pekari umjesto piletine. Šta je - tu je, nekad mora i tako. Valja mi zakrpit Centrotransove propuste. Ah, evo ga. Na vakat se sjetio.. Taman kad sam se počela pretvarati u santu. Hajde, barem mogu računati na piletinu danas...
Izgleda da nema mjesta za sjesti. Nadam se da griješim i da ću se uvjeriti u suprotno nakon ulaska...
E moj vozač, možeš ti biti nasmijan. Nit' čekaš, nit' si u hladnom.. Stvarno nema mjesta, baš sam sretna.. Da mi je barem prestati sa drhtanjem, stid me ovih ljudi.. Bilo bi mi lakše da mogu sjesti.. Makar kratko, samo da prestanem drhtati. Gdje? Koga zamoliti? Koga briga za mene i to kako mi je sada.. Gledaj ovog.. Skin'o jaknu, toplo gospodinu, ležerno sjedi i gleda u mene.. Papak! Ne bi ust'o, to ni slučajno.. Gledat', to može.. Empatija na nivou.
Pazi ti njega, ne prestaje, sekundu nije okren'o pogled.. Da li trepće uopšte? Kad bih mogla prevazići ovu glupu granicu pristojnosti koja me vječno sputava i opsovati mu tako glasno da pamti. Bar bih se smirila, a on bi možda sklonio taj nepristojni i iritirajući pogled...
Gospođo, kad bih Vas samo mogla odbiti, koji neugodnjak sjesti, al' tako mi treba to, moram... Ko bi rek'o da će mi neko stariji ustupiti mjesto? Izgleda da iskustvo ipak znači u razumijevanju ljudi... Šta da joj kažem? Kako da se zahvalim? Nemam riječ koja bi bila odgovarajuća.. Da li je ovaj osmijeh dobar? Iskren je; lakše mi je, a gospođa mi je draga.. Sigurno jeste, a drage osobe zaslužuju osmijeh i razumiju ga bolje od govora...
Koje olakšanje, nevjerovatno..
Nikad mi sjedenje nije više prijalo...
*
Lijepa djevojka, na nekog mi liči.. Mladosti, mladosti, moja Zejna, možda ljubav.. Bila ljubav, ili ne; sigurno je veće i draže od svega prije i poslije nje.. Baš liči na nju.. Da li je mogu vidjeti na ovom retrovizoru? Ah, eno je.. Nevjerovatno, i ovo drhtanje me podsjeća na nju...
Šta ti je kretenu? Polahko! Uh, ipak sam ja preš'o u lijevu straku.. Stariš, Hazime, stariš.. A haman da nije samo do toga.. Budi iskren bar prema sebi, matori...
Pazi, ona i dalje stoji.. Niko od ovih mladića ne ustaje.. Kakvi maniri samo.. Nema više onog mog vremena kad smo znali kako se ponašati.. Pa bar je autobus idealno mjesto za pokazati svoje manire, pristojnost; osvojiti djevojku, zaslužiti njen osmijeh, poštovanje, odlazak u šetnju, na kafu.. A tad već znaš na čemu si..
Eto.. Ustade gospođa, znao sam.. Pa prije će ona zavesti djevojku bez obzira na razlike u godinama i istost pola...
Eh Zejno moja.. I ti bi ovako sjedila.. Baš k'o ona..
*
Vjerovatno će izaći na prva, bliže joj je.. Čim parkiram, spremit ću se da je pitam.. Moram pitati, sugorno je njena.. Ne može takva sličnost biti slučajna.. Možda mi je šalje samo nebo, možda je sudbina napokon na mojoj strani.. Ipak imam sreće..
Evo je, dolazi..
"Oprosti, djevojko.. Nešto bih te pit'o?"; "Recite gospodine."; Poznaješ li Zejnu J......?"; "Prvi put čujem to ime, zašto?"; "Onako, izvini na smetnji.."
"Daj ba, oslobodite vrata.. Ima nas koji žurimo", muški glas sa prilično bliske pozicije u odnosu na dvoje učesnika komunikacije artikulisa negodovanje...
četvrtak, 3. prosinca 2015.
petak, 20. studenoga 2015.
Htio sam, možda i mogao...
Nedim Gondžić
Ponekad pomislim kako je nezahvalno pisati o sebi, čak i govoriti. Sa aspekta svakodnevne komunikacije to bi bilo narcisoidno. Mislim da ću zaklon potražiti u knjuževnosti. Tako bih mogao biti autoreferencijalan i pokušao pobjeći od narcisoidnosti.
Baš sam sinoć čitao Herberta i njegovog gospodina Kogita, pa sam pomislio kako ne bi bilo loše kad bih i ja imao nekog svog Kogita preko kojeg bih iznosio svoje stavove i bio autoreferencijalan, a da se i ne pomenem.
Bilo bi suviše bezobzirno da svog fikcionalnog lika nazovem kao Herbert; Kogito. Time bih od autoreferencijalnog postmoderniste (što bi se moglo shvatiti kao ambicija) možda postao plagijator. To je, opet, užasna karakteristika za pisca u poletu. Teško bi mi palo da uz moje ime vežu riječ plagijator.
Kako bih mogao nazvati svog lika? Kad bih samo znao kako se na latinskom kaže "onaj koji si voli umišljati da je principijelan". Znao sam da će mi taj jezik nekad dobro doći, ali mi davno rekoše da nije tako. S obzirom na činjenicu da su bili veoma uporni u svojoj argumentaciji, odustao sam od namjere da učim latinski. Šteta. Kakav bi samo to lik bio. Mislim da bi čak putovao kroz vrijeme, a sa njim i oni koji bi se možda odlučili na čitanje. Vjerovatno bi na putovanje krenuo kao Gotjeov čovjek-hipopotam, uvjeren u čvrstinu svojih stavova, a po završetku putovanja pod uticajem iskustva shvatio kako nije bio potpuno u pravu. Njegovo vremensko putovanje bi možda ličilo na moje "konverzacije" sa književnim klasicima, a moglo bi se označiti kao učenje da je moguće redukovati krute stavove.
Mislim da bi to moglo biti čak pristojno djelo, ali u osnovi mora biti suočeno sa vlastitim nerealiziranjem, jer nisam naučio latinski. Šteta, opet kažem.
Ponekad pomislim kako je nezahvalno pisati o sebi, čak i govoriti. Sa aspekta svakodnevne komunikacije to bi bilo narcisoidno. Mislim da ću zaklon potražiti u knjuževnosti. Tako bih mogao biti autoreferencijalan i pokušao pobjeći od narcisoidnosti.
Baš sam sinoć čitao Herberta i njegovog gospodina Kogita, pa sam pomislio kako ne bi bilo loše kad bih i ja imao nekog svog Kogita preko kojeg bih iznosio svoje stavove i bio autoreferencijalan, a da se i ne pomenem.
Bilo bi suviše bezobzirno da svog fikcionalnog lika nazovem kao Herbert; Kogito. Time bih od autoreferencijalnog postmoderniste (što bi se moglo shvatiti kao ambicija) možda postao plagijator. To je, opet, užasna karakteristika za pisca u poletu. Teško bi mi palo da uz moje ime vežu riječ plagijator.
Kako bih mogao nazvati svog lika? Kad bih samo znao kako se na latinskom kaže "onaj koji si voli umišljati da je principijelan". Znao sam da će mi taj jezik nekad dobro doći, ali mi davno rekoše da nije tako. S obzirom na činjenicu da su bili veoma uporni u svojoj argumentaciji, odustao sam od namjere da učim latinski. Šteta. Kakav bi samo to lik bio. Mislim da bi čak putovao kroz vrijeme, a sa njim i oni koji bi se možda odlučili na čitanje. Vjerovatno bi na putovanje krenuo kao Gotjeov čovjek-hipopotam, uvjeren u čvrstinu svojih stavova, a po završetku putovanja pod uticajem iskustva shvatio kako nije bio potpuno u pravu. Njegovo vremensko putovanje bi možda ličilo na moje "konverzacije" sa književnim klasicima, a moglo bi se označiti kao učenje da je moguće redukovati krute stavove.
Mislim da bi to moglo biti čak pristojno djelo, ali u osnovi mora biti suočeno sa vlastitim nerealiziranjem, jer nisam naučio latinski. Šteta, opet kažem.
petak, 30. siječnja 2015.
Kemal Monteno; čuvajmo pjesmu
Nedim Gondžić
Neki govoreći o njegovoj smrti rekoše da nam ode drug. Tačno tako, jer ko zna koliko je taj čovjek imao drugova među onima koje je i sam poznavao, ali i među onima koje je jedino mogao vidjeti na koncertima. Koliko je samo njihovih životnih situacija opjevao Kemo i koliko je trenutaka sreće ili tuge znao razvući neki njegov stih... Tako su i oni koje nije poznavao sklopili jako drugarstvo i neku neobičnu, ali u svakom slučaju čvrstu vezu s njim. Bio nam je, stvarno, drug.
Svoje pjesme je tretirao kao živa stvorenja. O njima je govorio kao o onima koje nikoga ne krive, pa i o onima sa kojima druguje u dugim noćima koje bi mnogi opisivali kao noći vlastite samoće.
Njemu su pravile društvo, a drugima su poklanjane kao svojevrsan dio njega. U užem i konkretnom smislu, svaki član njegove porodice imao je svoju pjesmu; a na nekom širem makroplanu, pjesme su bile poklanjane svima koji su se mogli identificirati s njima, a takvih je sigurno mnogo, s obzirom koliko je života u njegovim pjesmama. Bez pretjerivanja se može reći da su one su ponekad nudile odgovore na svako pitanje koje bi slušalac (u ovom slučaju drug) postavio.
Njegov vedri duh, narav i karakter je, isto tako, stvar kojoj se mora pridati značaja. Prije svega, bio je neka vrsta predstavnika Sarajeva i Bosne i Hercegovine na Balkanu, ali i u onim dijelovima svijeta koji su bili počašćeni njegovim prisustvom.
A zbog izuzetne komunikacije sa svima, mogao bi biti i specifičan uzor na polju odnosa čovjeka sa svime što ga okružuje. Uzor, kako za javne ličnosti, tako i za ostale ljude.
Koliko god to bio kliše, ne može a da se ne kaže da će Kemo zaista živjeti kroz svoje pjesme. One su bile prava živa bića dok je i on živio, tako ih je tretirao.
Čuvajmo ih, nek' ostanu i dalje žive. Znat će one kako da se oduže, naučio ih je veliki čovjek koji im je dao život. Bit će uz nas kad pomislimo da smo sve svoje sreće podijelili s drugim', one će drugovati s nama i moći ćemo kazati: Za svoju dušu u noćima dugim imam samo pjesmu, ne treba mi više.
Kemo, hvala ti.
Neki govoreći o njegovoj smrti rekoše da nam ode drug. Tačno tako, jer ko zna koliko je taj čovjek imao drugova među onima koje je i sam poznavao, ali i među onima koje je jedino mogao vidjeti na koncertima. Koliko je samo njihovih životnih situacija opjevao Kemo i koliko je trenutaka sreće ili tuge znao razvući neki njegov stih... Tako su i oni koje nije poznavao sklopili jako drugarstvo i neku neobičnu, ali u svakom slučaju čvrstu vezu s njim. Bio nam je, stvarno, drug.
Svoje pjesme je tretirao kao živa stvorenja. O njima je govorio kao o onima koje nikoga ne krive, pa i o onima sa kojima druguje u dugim noćima koje bi mnogi opisivali kao noći vlastite samoće.
Njemu su pravile društvo, a drugima su poklanjane kao svojevrsan dio njega. U užem i konkretnom smislu, svaki član njegove porodice imao je svoju pjesmu; a na nekom širem makroplanu, pjesme su bile poklanjane svima koji su se mogli identificirati s njima, a takvih je sigurno mnogo, s obzirom koliko je života u njegovim pjesmama. Bez pretjerivanja se može reći da su one su ponekad nudile odgovore na svako pitanje koje bi slušalac (u ovom slučaju drug) postavio.
Njegov vedri duh, narav i karakter je, isto tako, stvar kojoj se mora pridati značaja. Prije svega, bio je neka vrsta predstavnika Sarajeva i Bosne i Hercegovine na Balkanu, ali i u onim dijelovima svijeta koji su bili počašćeni njegovim prisustvom.
A zbog izuzetne komunikacije sa svima, mogao bi biti i specifičan uzor na polju odnosa čovjeka sa svime što ga okružuje. Uzor, kako za javne ličnosti, tako i za ostale ljude.
Koliko god to bio kliše, ne može a da se ne kaže da će Kemo zaista živjeti kroz svoje pjesme. One su bile prava živa bića dok je i on živio, tako ih je tretirao.
Čuvajmo ih, nek' ostanu i dalje žive. Znat će one kako da se oduže, naučio ih je veliki čovjek koji im je dao život. Bit će uz nas kad pomislimo da smo sve svoje sreće podijelili s drugim', one će drugovati s nama i moći ćemo kazati: Za svoju dušu u noćima dugim imam samo pjesmu, ne treba mi više.
Kemo, hvala ti.
utorak, 5. kolovoza 2014.
Obični...
Nedim Gondžić
Teško je obuhvatiti vrijeme, jasno je da prolazi i da su promjene stalne unutar njega. Upravo te promjene nekako neumorno rađaju neočekivane i neplanirane trenutke koji kao da iz nekog inata poremete sve ono iole planirano, željeno i očekivano.
Poznajem čovjeka koji se tokom svojih trideset godina relativno uspješno nalazio u izvjesnoj borbi sa ovakvim trenucima; pa je iskustveno, konstantno lomljen teretom života odživio puno više od tih matematičkih, konkretnih trideset.
Sreli smo se, a usputna konverzacija primila je oblik ispovijedanja; pa je njen vrhunac, ali i vrhunac svih tih godina stao u jednu rečenicu koja mu je prešla preko usana: "Kad bi insan bir'o, vjerovatno ne bi izabr'o da se rodi." Kako god je shvatili, ova rečenica nije uopće jednostavna. Vjerovatno je samo on svjestan kakav je put trebalo prevaliti da bi se ona izgovorila. Isuviše teške riječi sadrži, pa se može slobodno reći da je intenzitet življenja tih trideset godina blizak proživljenju nekoliko života.
U našem vremenu pažnju plijene u najmanju ruku čudni tipovi. Mnoštvo ih je nametnuto čudnim sticajem okolnosti, te takvi pokazuju svu iskrivljenost ljudskog bića.
Neki drugi se sami nameću i propagiraju lažne ideale, šalju poruke pune velikih riječi, ali očigledne lažne namjere.
U njihovoj sjeni žive ljudi poput našeg tridesedogodišnjaka. Oni su proživjeli mnoštvo života, a unatoč riječima punim gorčine šire pokazuju nevjerovatnu energiju započinjući nove živote konstantno se boreći sa onim spomenutim nenadanim; pomalo dosadnim, ali neminovnim prekidanjima planova.
Oni su svuda, njima ne treba nikakva pomoć. Navikli su boriti se sami, to im je iz poteškoće prešlo u rutinu.
Ono što bi im dobro došlo je osvrt na njih; jednostavno uvažavanje njihovog postojanja i djelovanja. Ne uskraćujte im to.
A stihovi kažu:
Život je kao samac proveo
to je jedino što se o njemu znalo
možda je krupnim stvarima težio
da to postigne nije mu se dalo
Teško je obuhvatiti vrijeme, jasno je da prolazi i da su promjene stalne unutar njega. Upravo te promjene nekako neumorno rađaju neočekivane i neplanirane trenutke koji kao da iz nekog inata poremete sve ono iole planirano, željeno i očekivano.
Poznajem čovjeka koji se tokom svojih trideset godina relativno uspješno nalazio u izvjesnoj borbi sa ovakvim trenucima; pa je iskustveno, konstantno lomljen teretom života odživio puno više od tih matematičkih, konkretnih trideset.
Sreli smo se, a usputna konverzacija primila je oblik ispovijedanja; pa je njen vrhunac, ali i vrhunac svih tih godina stao u jednu rečenicu koja mu je prešla preko usana: "Kad bi insan bir'o, vjerovatno ne bi izabr'o da se rodi." Kako god je shvatili, ova rečenica nije uopće jednostavna. Vjerovatno je samo on svjestan kakav je put trebalo prevaliti da bi se ona izgovorila. Isuviše teške riječi sadrži, pa se može slobodno reći da je intenzitet življenja tih trideset godina blizak proživljenju nekoliko života.
U našem vremenu pažnju plijene u najmanju ruku čudni tipovi. Mnoštvo ih je nametnuto čudnim sticajem okolnosti, te takvi pokazuju svu iskrivljenost ljudskog bića.
Neki drugi se sami nameću i propagiraju lažne ideale, šalju poruke pune velikih riječi, ali očigledne lažne namjere.
U njihovoj sjeni žive ljudi poput našeg tridesedogodišnjaka. Oni su proživjeli mnoštvo života, a unatoč riječima punim gorčine šire pokazuju nevjerovatnu energiju započinjući nove živote konstantno se boreći sa onim spomenutim nenadanim; pomalo dosadnim, ali neminovnim prekidanjima planova.
Oni su svuda, njima ne treba nikakva pomoć. Navikli su boriti se sami, to im je iz poteškoće prešlo u rutinu.
Ono što bi im dobro došlo je osvrt na njih; jednostavno uvažavanje njihovog postojanja i djelovanja. Ne uskraćujte im to.
A stihovi kažu:
Život je kao samac proveo
to je jedino što se o njemu znalo
možda je krupnim stvarima težio
da to postigne nije mu se dalo
četvrtak, 17. travnja 2014.
"Sarajevski lijepi dani" Narcisa i Žere
Nedim Gondžić
"Mirko i Fatima, dva dobra čovjeka...", zapjevao je Narcis svirajući gitaru u utorak pred skromno popunjenom koncertnom dvoranom sarajevskog BKC-a. Počeo je tako pjesmom o roditeljima, nastavio o životu, odrastanju, ljubavi i kobnom ratu u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini.
Svirao je i pjevao Narcis kao da ga sluša 10 000 ljudi, a publika je uzvraćala pokazivanjem oduševljenja.
Da je neko samo slušao koncert, aplauzi i Narcisova profesionalnost stvorili bi mu imaginarnu sliku prepune sale.
Baš su rijetka ovakva dešavanja u našem gradu. Napokon se dese, a mi ih ovako ispratimo. Gdje tražiti krivca? Bilo bi isuviše bahato od jedinke iz publike baratati teškim riječima i donositi sudove o tome. Jedino što možemo jeste pitati se da li smo još uvijek struktura koja zaslužuje ovakva dešavanja ili su nas potpuno preplavili trenutni primitivni muzički trendovi?
U svakom slučaju, svi koji su bili nesumnjivo su uživali; kako oni na bini, tako i oni u publici.
Sa njim je bio solo gitarista, koji ga je pratio tokom skoro cijelog koncerta. Pojavio se i Vajta koji je pjesmom podržao dobrog prijatelja i autora velikog broja njegovih pjesama.
Naravno, vrhunac oduševljenja izazvalo je pojavljivanja unaprijed najavljenog prijatelja, Dražena Žerića - Žere sa kojim je Narcis otpjevao pjesme sa njihovog zajedničkog albuma "Ručni rad - Sarajevo". Baš je sve izgledalo kao pravi ručni rad. Kućni ambijent prikazan na pozornici, zvuk dvije akustične gitare, iskrena izvedba i životni tekstovi ostavljali su dojam tako jednostavnog, a tako slojevitog i vrijednog ručnog rada.
Tipične bosanske šale i bezazlene međusobne provokacije koje su "proturali" nosioci koncerta doprinijele su ambijentu kućne atmosfere i ručnog rada, te razbile barijere između publike i izvođača.
Neki portali su već pokušali da "ocrne" ovaj događaj pretpostavljajući da su zbog spomenute slabije posjete izvođači koncert napustili loših dojmova, međutim činjenica da je koncert trajao nešto duže nego što je najavljivano ostavlja njihovu pretpostavku da visi bez ikakvih temelja.
Ovaj koncert definitivno potvrđuje onu svima dobro poznatu koja kaže da nije bitan kvantitet nego kvalitet.
"Mirko i Fatima, dva dobra čovjeka...", zapjevao je Narcis svirajući gitaru u utorak pred skromno popunjenom koncertnom dvoranom sarajevskog BKC-a. Počeo je tako pjesmom o roditeljima, nastavio o životu, odrastanju, ljubavi i kobnom ratu u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini.
Svirao je i pjevao Narcis kao da ga sluša 10 000 ljudi, a publika je uzvraćala pokazivanjem oduševljenja.
Da je neko samo slušao koncert, aplauzi i Narcisova profesionalnost stvorili bi mu imaginarnu sliku prepune sale.
Baš su rijetka ovakva dešavanja u našem gradu. Napokon se dese, a mi ih ovako ispratimo. Gdje tražiti krivca? Bilo bi isuviše bahato od jedinke iz publike baratati teškim riječima i donositi sudove o tome. Jedino što možemo jeste pitati se da li smo još uvijek struktura koja zaslužuje ovakva dešavanja ili su nas potpuno preplavili trenutni primitivni muzički trendovi?
U svakom slučaju, svi koji su bili nesumnjivo su uživali; kako oni na bini, tako i oni u publici.
Sa njim je bio solo gitarista, koji ga je pratio tokom skoro cijelog koncerta. Pojavio se i Vajta koji je pjesmom podržao dobrog prijatelja i autora velikog broja njegovih pjesama.
Naravno, vrhunac oduševljenja izazvalo je pojavljivanja unaprijed najavljenog prijatelja, Dražena Žerića - Žere sa kojim je Narcis otpjevao pjesme sa njihovog zajedničkog albuma "Ručni rad - Sarajevo". Baš je sve izgledalo kao pravi ručni rad. Kućni ambijent prikazan na pozornici, zvuk dvije akustične gitare, iskrena izvedba i životni tekstovi ostavljali su dojam tako jednostavnog, a tako slojevitog i vrijednog ručnog rada.
Tipične bosanske šale i bezazlene međusobne provokacije koje su "proturali" nosioci koncerta doprinijele su ambijentu kućne atmosfere i ručnog rada, te razbile barijere između publike i izvođača.
Neki portali su već pokušali da "ocrne" ovaj događaj pretpostavljajući da su zbog spomenute slabije posjete izvođači koncert napustili loših dojmova, međutim činjenica da je koncert trajao nešto duže nego što je najavljivano ostavlja njihovu pretpostavku da visi bez ikakvih temelja.
Ovaj koncert definitivno potvrđuje onu svima dobro poznatu koja kaže da nije bitan kvantitet nego kvalitet.
četvrtak, 10. travnja 2014.
Dražen Ričl, legenda koja se ne zaboravlja
Naš skromni doprinos čovjeku koji je tokom svog prerano ugašenog života bio aktivan umjetnik u nekoliko sfera: tekstualnoj, muzičkoj i glumačkoj. Riječ je o Draženu Ričlu - Ziji, začetniku ideje koja traje i danas i jednom od simbola Bosne i Hercegovine.
Riječima "Kada prođu dani kiša i donesu noći nemirne.." ponekad ćemo počinjati niz rečenica ili iskaz obećavajući sagovorniku nadu u neko bolje vrijeme...
"Sa tvojih usana" možda to bude početak emotivno-romantičnog pisma upućenog dragoj nam osobi...
U momentima kad nam se život učini kao monoton ili sizifofski uzaludan zbog stalnih ponavljanja istih negativnih motiva, koristit ćemo svima poznatu kovanicu rijeci: "Pazimo, razvlacimo sve do prvoga..."
Pjevao je tako životne pjesme.
IN MEMORIAM
Njen miris
Blago rečeno, nikad nisam simpatizirao novinare ili slične tipove koji me u prolazu zastavljaju da traže mišljenje o nečemu i još to snimaju. Kao da ću im kazati nešto bez čega neće preživjeti, možeš misliti.
Danas mi se desilo nešto slično uprkos mojim "zvjerskim" nastojanjima da to izbjegnem. U trenutku neke čudne zanesenosti vlastitim mislima kojih se uopšte ne mogu sjetiti jednostavno su se pojavili ispred mene i zasuli me pitanjima. Ne znam šta su konkretno pitali, al' uglavnom su tražili moje mišljenje o zagađenom zraku koji se zadnjih dana nadvio Sarajevom. Pomalo zbunjen, ne shvatajući u potpunosti, šutljivo sam ih gledao. Prilično sam siguran da mi je lice poprimilo malo crvene boje, osjećaj neugodnosti učinio je svoje. Par sekundi sam stajao nepomičan i zbunjen, zatim sam jednostavno nastavio svojim putem.
Bila je to jedna od stvari koja me povukla još detaljnije u vlastite misli. Čitav dan sam, iz minuta u minut postajao zamišljeniji pitajući se kako nisam uopšte uočio tu zagađenost ili 'pak mali dio neugodnih mirisa uzrokovanim tim zagađenjem. Dugo sam "razbijao" glavu time i bezuspješno pokušavao da ga makar tog momenta osjetim. Uzalud, sve što je moje čulo mirisa apsorbiralo bio je njen miris nošen sjećanjem na jučerašnji dan.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)