Njen miris

Blago rečeno, nikad nisam simpatizirao novinare ili slične tipove koji me u prolazu zastavljaju da traže mišljenje o nečemu i još to snimaju. Kao da ću im kazati nešto bez čega neće preživjeti, možeš misliti.
Danas mi se desilo nešto slično uprkos mojim "zvjerskim" nastojanjima da to izbjegnem. U trenutku neke čudne zanesenosti vlastitim mislima kojih se uopšte ne mogu sjetiti jednostavno su se pojavili ispred mene i zasuli me pitanjima. Ne znam šta su konkretno pitali, al' uglavnom su tražili moje mišljenje o zagađenom zraku koji se zadnjih dana nadvio Sarajevom. Pomalo zbunjen, ne shvatajući u potpunosti, šutljivo sam ih gledao. Prilično sam siguran da mi je lice poprimilo malo crvene boje, osjećaj neugodnosti učinio je svoje. Par sekundi sam stajao nepomičan i zbunjen, zatim sam jednostavno nastavio svojim putem.
Bila je to jedna od stvari koja me povukla još detaljnije u vlastite misli. Čitav dan sam, iz minuta u minut postajao zamišljeniji pitajući se kako nisam uopšte uočio tu zagađenost ili 'pak mali dio neugodnih mirisa uzrokovanim tim zagađenjem. Dugo sam "razbijao" glavu time i bezuspješno pokušavao da ga makar tog momenta osjetim. Uzalud, sve što je moje čulo mirisa apsorbiralo bio je njen miris nošen sjećanjem na jučerašnji dan.